Graditeljstvo i mirenje
Predmet: Graditeljstvo i mirenje
(Predavanje održano 17.01.2011. u prostorijama Hrvatske udruge za mirenje)
Uvod:
Krajem prošle, 2010. godine posjetio sam arheološki muzej u Krapini i kako je taj dan temperatura zraka bila vrlo niska, – 18˚ C, cijelo vrijeme obilaska eksponata sam mislio kako su ti ljudi teško živjeli na tom mjestu u jednoj poluspilji u takvim ekstremnim uvjetima. Očito je da je određen stupanj graditeljstva i tada morao biti, kako bi nezaštićena ljudska tijela mogla preživjeti teške uvjete. To su očito bile neke grane i ostali organski materijali, jer materijalni ostaci toga nisu nađeni. To nam pokazuje da graditeljstvo prati čovječanstvo od najranijih vremena do danas.
Idući dalje stazom povijesti pronalazimo sve više artefakata, koji pokazuju razvoj graditeljstva tijekom vremena, o čemu svi mi mnogo znamo.
U rodovskom uređenju, starješina plemena (očito je to trebao biti stariji i iskusan pojedinac) imao je vlast koncentriranu kod sebe i njegove odluke su bile konačne, dok su članovi plemena zajednički gradili objekte za stanovanje i druge potrebe. Arhitektura, kao i građevinski elementi su bili „tipizirani“ za određeno podneblje i kulturu i u principu tu nije bilo previše mjesta za drukčija rješenja ili improvizacije. Zato u to vrijeme u graditeljstvu nisu postojali prijepori, a ukoliko bi se ipak pojavili, starješina plemena ih je svojom neprikosnovenim autoritetom rješavao.
Pojavom robovlasničkog sustava vladanja podanicima, robovi su prilikom izvođenja radova, radili svoj posao, a robovlasniku je bio cilj da robovi naprave što više i kvalitetnije, uz brigu da on (robovlasnik) mora što rjeđe ići na tržnicu radi kupovine novih robova ili što rjeđe ići u ratne pohode, radi istog posla, što znači da je bio zainteresiran da svoje robove čuva iz isključivo ekonomskih razloga. Niti tu nije bilo potrebe za rješavanjem sporova.
U srednjem vijeku, razvojem graditeljstva, pojavljuju se i stručne osobe, koje grade građevine u raznim državama i gradovima, no tadašnjih investitora je bilo malo, kao i stručnih graditelja, tako da nisu poznati veći prijepori između izvoditelja radova i naručitelja istih. Odnosno, ukoliko bi se i pojavili kakvi prijepori, oni su bili rješavani od slučaja do slučaja, s konačnim pravorijekom vrhovne vlasti (kralja ili cara).
Vrlo je interesantan običaj, koji je uveden za vrijema Petra Velikog u Rusiji. Tada je građen i velik broj mostova u Petrogradu i svaki graditelj mosta, prilikom probnog opterećivanja konstrukcije, morao je za to vrijeme stajati ispod mosta. Osobno sam prisustvovao probnom opterećivanju mosta preko rijeke Vrbas kod Jajca, kada su u trenutku probnog opterećenja Projektant i glavni Izvoditelj stajali ipod rasponske konstrukcije. Tada sam saznao da su Projektant i Izvoditelj, bili studenti beogradskog Univerziteta, a tamo su se primjenjivali običaji iz stare Rusije. Očito je da tada nije trebao presuđivati nikakav Sud, nego samo fizika.
Tek pojavom industrijske revolucije, porastom tehničkih znanja i vještina, graditeljstvo kao posebna grana gospodarstva se intenzivno razvija i pojavljuje se velik broj građevinarara na mnogim investicijskim radovima, bilo državnim ili od strane pojedinih privatnih investitora.
Širok zamah graditeljstva, pojava novih materijala i načina gradnje, uzrokovala je i pojavu velikog broja građevinskih tvrtki, koje opet nisu uvijek imali dovoljno stručan i vješt kadar za izvođenje raznih građevinskih radova.
Tada, naglim procvatom graditeljstva, pojavljuje se i veći broj prijepora, koji su posljedica aktivnosti u graditeljstvu, koji se rješavaju uobičajenim sudskim putem.
Sudionici u gradnji:
a) Investitor
Svaka graditeljska aktivnost započinje odlukom Investitora, pa ću i ja prvo reći nekoliko riječi o njima. Poseban problem u graditeljstvu su i neuki investitori. Postoji jedna dobra stara poslovica, koja kaže: „S novcem se može sve kupiti, ali ne može i sve imati“. Nažalost, ljudi koji imaju veliku količinu novca ili do nje mogu doći preko raznih novčarskih institucija, često ne znaju drugi dio navedene poslovice. Misle da imajući novac imaju i sva znanja, koja su im potrebna da realiziraju svoje naume.
Često smo svjedoci da potpuni laici u arhitektonskim znanjima, ignoriraju struku te se igraju arhitekata, bilo zato da izžive neke svoje davne frustracije (pogledajte samo neke novovjeke „dvorce“ sa tornjićima i ostalim nepotrebnim dijelovima u Hrvatskom Zagorju) ili pak naivno vjerujući u svoje projektantske sposobnosti, žele „uštedjeti“ nešto novca prilikom izrade arhitektonskog projekta. Nažalost, neki dijelovi našeg grada, posebno Dubrava, Kajzerica, Trešnjevka su prepuni nakaznih građevina za koje sam siguran da njihovi nominalni autori (arhitekti, koji su ih potpisali), sigurno na pročelje zgrade ne bi stavili svoje ime i prezime, kako su to činili neki stariji majstori, a što možemo vidjeti na mnogim starijim građevinama u gradu Zagrebu. Toliko o „vidljivom“ građevinarstvu i o anomalijama, koje može vidjeti svaki pojedinac, kada uoči neku građevinu.
Još tragičnije, samo na terenu manje vidljive, su anomalije, koje se javljaju na papirnatom dijelu projekta, tj. neznanja koja dolaze kao posljedica neznanja pojedinaca u viđenju projekata. Građevinari kako tako, još uspiju na terenu načiniti ono što je nacrtano na papiru (projektu s zelenim žigom), pa makar to bila i građevinska nakaza, ali posebne poteškoće se pojavljuju prilikom vođenja gradilišne dokumentacije.
No krenimo od početka. Kada potencijalni Investitor, kada u glavi donese odluku da želi pristupiti realizaciji nekog građevinskog projekta, MORA prvenstveno sačiniti predinvesticijsku studiju projekta, koja će mu pokazati mogućnost izvođenja projekta, s obzirom na urbanističke uvjete, stanje na tržištu (rentabilnost projekta), kao i tehničke mogućnosti realizacije upravo onoga što je zamislio. Ukoliko predinvesticijska studija pokaže ekonomsko tehničku opravdanost zamišljenog projekta, potrebno je načiniti Idejni projekt od strane valjanog procesnog tehnologa za određeni objekt i ovlaštenog projektanta. Idejni projekt mora sadržavati sve parametre, koje će glavni projekt akceptirati i koji će biti uvršteni u Investicijsku studiju.
S pokazateljima Idejnog projekta, Investitor pristupa izradi Investicijske studije, čiji jedan od glavnih elemenata je tijek kapitala za vrijeme gradnje objekta (cash-flow). Ovdje ne razmatramo rentabilnost završene građevine. Pogreške u izradi Investicijskog programa i olako shvaćanje prilikom procjena i odlučivanja, po pojedinim elemenatim Investicijske studije, može za vrijeme izvođenja gradnje dovesti Investitora u situaciju da neće moći redovito plaćati izvedene radove, čime dovodi Izvoditelja radova u nemoguću situaciju i u veliki financijski gubitak.
Ovdje želim naglasiti da me je dugogodišnje iskustvo naučilo da Izvoditelj radova može biti samo onoliko dobar, koliko je dobar Investitor. Izvoditelj nikako ne može svojim radom otkloniti greške koje je načinio Investitor, samo može svojim neznanjem ili aljkavošću povećati nevolje na gradilištu.
Dakle, Investitor mora biti stručan i svom poslu pristupiti krajnje ozbiljno i on je često prvi uzročnik svih nevolja i sporova koji se javljaju u građevini.
Nažalost, mnogi Investitori poneseni količinom novca, koji se odjednom počnu vrti oko njih, izgube realna mjerila i zaborave da su sve aktivnosti prilikom realiziranja neke investicije podvrgnute neumitnim zakonima ekonomije i tehnologije građenja. Ovdje namjerno ne spominjem i pozitivne zakonske propise, koje također treba striktno poštovati.
Kako je i Država uočila problem, zakonski je regulirala navedenu materiju te je 18.prosinca 2008 godine donešen „Zakon o arhitektonskim i inženjerskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji“, gdje u glavi 5. „Obavljanje djelatnosti upravljanja projektom gradnje“ u člancima 50 do 55. određuje tko i na koji način može obavljati poslove vođenja projekata.
Nažalost (opet), taj zakon se primjenjuje samo na velike državne projekte, a brojni „mali Investitori“ za njega niti ne znaju, a ako i znaju, opijeni količinom novca koji se „vrti“ u investiciji, misle da im on ne treba.
Toliko o Investitorima i njihovim najčešćim propustima, prilikom realizacije investicijskih projekata.
b) Nadzor:
Drugi značajni sudionik u gradnji je Nadzorni inženjer (glavni). On se stručna osoba, koja se brine za prijenos projekta s papira na teren i koordinira rad ostalih nadzornih inženjera. Njihov rad (nadzornih inženjera) je dobro reguliran zakonskim propisima, a osnivanjem stručnih Komora (arhitekata, građevinara, strojara, električara i geodeta) i zakonskom obvezom o njihovoj neprekidnoj edukaciji, te ukoliko savjesno obavljaju svoj posao s njima ne bi trebalo biti poteškoća prilikom realizacije pojedinih projekata.
c) Izvoditelj:
Izvoditelj je najvažniji sudionik u gradnji. Često se događa da je Izvoditelj sam sebi investitor, pa i nadzorni inženjer, ukoliko objekt nije velik i ne gradi se za drugu osobu (prodaju).
Izvoditelja ima velikih, vrlo stručno ekipiranih, ali i skrpanih zbrda zdola, što se u najnovije doba pokušava regulirati, svestavanjem izvoditelja u razne grupe i dodjelom licenci za određene vrste radova.
Da to nije bilo tako uvijek, pokazuje moje osobno iskustvo. Kada sam 1989. godine ponesen vjerom da ću vlastitim radom polučiti bolji uspjeh u životu odlučio sam otvoriti građevinski obrt. Tada privatnici još nisu mogli osnivati tvrtke. Tražio sam da otvorim cjelokupni građevinski obrt (do tada su obrtnici mogli registrirati pojedine skupine građevinskih radova), na službenom mjestu mi je zatražen prijepis predmeta (iz indeksa fakulteta), koje sam građevinske radove odslušao i položio. Kako sam bio u žurbi otvaranja obrta, a procedura na fakultetu je trajala duže vrijeme, to mi je činovnica predložila da odmah otvorim izolaterski obrt, a da kasnije proširim djelatnost. Kako me je fizika zgrada, a time i hidroizolacije posebno zanimala, to sam upitao, zašto mogu hidroizolaterski obrt otvoriti odmah. Odgovoreno mi je da za taj obrt ne treba nikakva kvalifikacija ... Istovremeno se u Zagrebu vodila akcija da se prestanu praviti ravni krovovi, jer „ionako uvijek cure“. Pri tome nitko nije razmišljao da radove izvode potpuno neuki ljudi, koji su samo u daljini vidjeli „da se smola mora kuhati“, a o stvarnoj tehnologiji i načinu rada nisu niti imali pojma. O varenim trakama i drugim tehnološkim novitetima, jasno nisu imali niti predodžbe. Toliko o stručnosti nekih izvoditelja u prošlosti.
U današnje doba, kako je opće poznato, graditeljstvo je u velikoj krizi. Radnici na građevini su slabo plaćeni, nezainteresirani su za posao, a i poslodavci su često minimalnog obrazovanja, pa je sveukupno stanje u građevini više nego jadno.
Zakonom o licenciranju pokušalo se nešto načiniti, no on je toliko nezgrapan, da ne kažem loše načinjen, tako da je praktički teško zadovoljiti njegove uvjete. Zato je provođenje zakona odlagano, a stanje kod izvoditelja je takvo, kakvo je.
d) Ugovor o gradnji
Za ugovor o gradnji se ne može reći da je sudionik u građenju, no to je toliko važan dokument, da je jednostavno teško naći riječi, kojima bi se to dovoljno jasno naglasilo.
Kod nas je uobičajen klasičan ugovor u kojemu ugovaratelji u stvari trebaju ugovoriti samo tri (3) stvari. To je:
- Predmet ugovora (što se ugovara)
- Cijena kompletnih radova
- Rok u kojemu određeni radovi moraju biti završeni.
Sve ostalo, tj svi ostali članci ugovora su u biti prepisani Zakon o obveznim odnosima. Neki stručnjaci tu vrstu ugovora smatraju zastarjelom i neučinkovitom.
No moje osobno iskustvo je da ukoliko ugovorne strane ugovor o građenju potpišu u dobroj namjeri (bona fidem), bez „kukavičjih jaja“ u troškovniku i odredbama ugovora, a na gradilištu vode urednu dokumentaciju, posebno građevinski dnevnik (redovno ovjeravan od nadzorne službe), kao dokument u kojemu se evidentiraju SVA, za gradnju važna događanja na gradilištu i građevinsku knjigu (potisana po nadzornom inženjeru), kao obračunski dokument za izvedene radove, na gradilištu, a i po završetku radova ne bi smjelo biti nikakvih nedoumica niti sporova. Jasno da uz navedene dokumente, treba biti na gradilištu i ostala dokumentacija predviđena pozitivnim zakonskim propisima.
Poseban je problem da je rijedak izvoditelj, koji ima urednu dokumentaciju na gradilištu i sporovi najčešće nastaju, radi neuredne i neadekvatne dokumentacije.
U Europi su Investitori i Izvoditelji prihvatili tzv. FIDIC-ove ugovore, koji su vrlo kratki, no tender, koji ide uz njih je jedna podeblja opsežna knjiga i sastoji se od priloga pod nazivom „Posebni ugovorni uvjeti“ i „Dodatak natječaju“ (uz ponudu dostavlja izvoditelj). U njima su predviđeni svi mogući scenariji po kojima se može gradnja odvijati, detaljno su opisani i određeni, tako da je praktički isključena mogućnost da spor završi na sudu. Umjesto toga, u FIDIC-ovom ugovoru je predviđena uloga miritelja i on se za svako gradilište imenuje unaprijed. Tako smo došli do jedne suvremene tekovine civilizacije, a to je da pravdu ne nameće jedan Državni organ (Sud), nego da se optimalno rješenje nastalog spora postiže medijacijiom (mirenjem).
No, mirenje nije nešto što je na naše prostore došlo sa Zapada. Čitajući knjigu o Bogumilima, to je jedan duhovni pogled na Svijet (dualni), koji je dugi niz godina živio na prostorima današnje Bosne, na mjestu, gdje se opisuju stečci, na dva mjesta prikazano je:
- „Ljudski lik između dva konjanika prikazuje mirenje dobra i zla“ i
- „Dvojica mire suprotstavljene strane; treba vladati ljubav, a ne mržnja“.
Ti natpisi na stečcima ukazuju da je mirenje usko povezano s duhovnom zrelošću pojedinca, jer duhovno zreli pojedinac može prihvatit i drugu jedinku, kao ravnopravnog partnera u rješavanjima sporova. Ta osobina se razlikuje od nižeg stupnja duhovnog razvoja u kojemu uvijek mora postojati pobjednik i poraženi i tek pojedinac na visokom nivou duhovnog razvoja shvaća da je pobjeda ili poraz samo druga polovina jedne te iste jednosti (dualni pogled na svijet).
Na kraju je potrebno povući paralelu između klasičnog sudskog spora i rješavanja spora mirenjem (medijacijom).
Tko god je jednom imao uvid u klasični sudski spor, mogao je zaključiti da on uz najbolju volju stranaka i Suda traje vrlo dugi vremenski period. U sudskom sporu je neobično važna procedura, koja može trajati i vrlo dugo, i uz tek presuda i to pravomoćna omogućava strankama da postupe na određeni način, tj da aktiviraju novčana sredstva, blokirana sporom. To znaći da stranke u sporu imaju značajan gubitak, radi nemogućnosti angažiranja financijskih sredstava u pravom trenutku, a to za gradilište i investiciju u principu je uvijek pogubno.
Imajući sve navedeno u vidu, možemo zaključiti da je postupak mirenja (medijacije) u značajnoj, praktički neusporedivoj prednosti ispred klasičnog sudskog spora.
U Zagrebu 17. siječnja 2011 godine
I z l a g a n j e o d r ž a o:
Dragutin Vujić, dipl.ing.građ
| » > |
|---|
