Prof. Mirjana Krizmanić održala predavanje pred punom dvoranom

U ponedjeljak, 5.12.2011. u 18h, u prostoru Hrvatske udruge za mirenje u Zagreb, Teslina 1, prof. dr. sc. Mirjana Krizmanić održala je predavanje po nazivom  "Prihvaćanje različitosti kao vrijednosti". Predavanje je kratko najavio mr. sc. Srđan Šimac uz pozdrave dobrodošlice predavačici i brojnim slušateljima, te je prof.  Krizmanić uručio priznanje kao trećoj počasnoj članici Hrvatske udruge za mirenje.

Prof. Krizmanić nas je već na početku predavanja suočila sa prihvaćanjem različitosti, tako što je predložila promjenu naslova teme predavanja u " Tolerancija kao vrijednost ". Predavačica je održala britko, iskreno i plastično predavanje.

Životni ritam je izuzetno brz, obrazovanje, znanje i informacije dostupne su svima, tehnički napredak društva je na zavidnoj razini, no unatoč tome, poražavajuća je činjenica da takvo "napredno" društvo kiksa u osnovama, u prihvaćanju različitosti kao društvene vrijednosti. Ljudi općenito ne vole različitosti i i različite, pogotovo kada su one vidljive npr. invalide, izrazito pametne ljude, lijepe ljude, posebno talentirane. Primjera je bezbroj.

Predavačica je naglasila važnost tri pojma za razumjevanje teme, kroz njihovu definiciju sa stajališta prihologije:

Vrijednosti su skup općih uvjerenja ili stavova o tome što je ispravno, dobro, korisno i ono što nije. Stječemo ih u socijalnoj sredini, prvenstveno kroz obitelj, u ranom djetinjstvu. Vrijednosti se teško mijenjaju. Različitost vrijednosnih sustava je najčešći razlog sukoba među ljudima. Vrijednosti su važne jer su stabilne, otporne na utjecaj, ono što želimo poticati  treba ugraditi u vrijednosni sustav.

Primjer: invalidi.

Prihvaćanje znači da smo s nekim ili nečim u suglasju uz osjećaj naklonosti prema njemu/tome. Prihvaćamo u potpunosti nekoga ili nešto baš takvo kakvo jest.

Tolerancija je oblik snošljivosti, označava podnošenje nečeg što jest ili bi moglo biti neugodno, štetno ili nepodnošljivo.

Primjer: Živi i pusti druge da žive.

Drugačiji ljudi imaju jednaka prava kao i svako drugo ljudsko biće, ali se ne moramo družiti s njima. Kroz razvijanje tolerancije prema različitostima, prema drugačijem od nas samih, učimo se s time živjeti. Ako smatramo da svi ljudi imaju pravo živjeti, moguće je razviti takvu toleranciju prema drugim ljudima, idejama. Tolerirati drugoga, ne znači da ga trebamo i voljeti.

Naše društvo ima malo tolerancije prema onome što je različito od prosjeka, od uobičajenog što se izražava kroz stereotipe. Stereotipi su pojednostavljeni sud o nečemu ili nekome, na temelju jedne osobine čitavoj skupini se pripisuje sud. Poništavaju individualnost, tvrdokorni su (npr. Zagorci su svadljivi).

Predrasude su nam u svakodnevnom životu korisne ukoliko nisu pretjerane, iako su najčešće pretjerane. Zbog "držanja" za predrasude ne dolazi do prihvaćanja različitosti.

Okvir za granice tolerancije je sve sa čime su se ljudi rodili (boja kože, vjera, izgled ) ono što su ljudi stekli kroz odgoj u obitelji (prehrambene navike, neki običaji) ako nikome drugome ne škodi i ako nad time imamo kontrolu. Mnoga obilježja koja imamo, uvjetno rečeno ne biramo, već su nam dana i automatski nas čine drugačijima od drugih.

I doista, kakav bi to svijet bio gdje bismo svi bili potpuno istog izgleda, istog načina razmišljanja, istih sposobnosti? Najblaže rečeno, bilo bi nam dosadno.

Zahvaljujući različitostima, toleranciju možemo naučiti. Idealno bi bilo da smo od malih nogu naučili prihvaćati, poštovati i veseliti se različitostima. Promjena je uvijek moguća.

Jedino koga možemo i smijemo mijenjati jesmo mi sami, a ostale možemo samo

prihvatiti takve kakvi jesu.

Tatjana Ćosić